Vrhunski, a slabo poznat pjesnik

Rijetki su pjesnici koji se poetski kompetentno i uspješno mogu temeljito suočiti s takozvanim posljednjim stvarima, s odnosom trenutka i vječnosti, zbilje i nadzbilje, Boga i ništavila, povijesnog zla i izbavljenja od njega, beskrajne prodornosti uma te posvemašnje propadljivosti tijela i moralnih posrtanja, zapanjujućeg jaza između stvoriteljskog i stvaralačkog duhovnog svijeta te svakovrsnih pohlepa koje uništavaju čovječanstvo. Još su rjeđi pjesnici koji se sa spomenutim posljednjim stvarima suvereno hrvaju bez velikih riječi ili isforsirano začudne metaforike, samo s uistinu lucidnim promjenama mentalnih perspektiva. U njima intenzivnom misaonom koncentracijom i posve nenadanim kombinacijama inače jednostavnih pa i frekventnih motiva i pojedinosti dohvaćaju novostvorene poetske i duhovne prostore. Dovoljno je reći da je u hrvatskoj suvremenoj poeziji takav pjesnik svagda bio i jest Danijel Dragojević, čija se poezija doima bogatijom i ontološki s više srži od svake zbilje baš zato što fragmente zbilje rekonstruira po mjeri vlastite misaone i jezične virtuoznosti.

Nešto slično u velikoj se mjeri događa i u poeziji Ivana Klarića, Šibenčanina koji već godinama živi u Palermu. On je s knjigom pod naslovom Magnitude ovogodišnji laureat jedne od naših najvažnijih nagrada za poeziju Tin Ujević. Ta nagrada Društva hrvatskih književnika dodijeljena mu je u Vrgorcu 5. srpnja, na samu obljetnicu Ujevićeva rođenja u spomenutom gradu. Naime, Magnitude su upravo takva knjiga koja se nepretencioznim rječnikom (diskretnom kombinacijom frekventnih riječi, temeljnih simbola, vrlo uspjelih, ali posve funkcionalnih metafora, zapažanja životnih sitnica i događaja te mudrosne izobraženosti u kojoj se personificiraju i hipostaziraju apstraktni pojmovi) zapravo udubljuje u temeljne opreke. A to su opreke trenutka i vječnosti, duhovnog i materijalnog svijeta, osobnosti i njezina rastvaranja u nadosobnim protežnostima kao što su svjetski logos, višnje svjetlo, platonistički svijet ideja za koji je sve vidljivo tek prva uputnica. Klarić se u svojim tekstovima – ima ih stotinjak u obliku pjesama slobodnih i često oduljih stihova, pjesama u prozi te mikroeseja – prvo nastoji osloboditi raznih čovjekovih ovisnosti o nižim područjima koje priječe duhovni život. To su, primjerice, pohlepa za moći i mnoštvom materijalnih vrijednosti, koje generiraju krajnje licemjerje, i on to katkada čini s gotovo invektivnom vehementnošću („Kako vidim, u modi su svekoliki zajedničari, reformatori u rikverc, / fanatici iz računa, ognjištari građanskog tipa, puritanci na tuđi račun, / gardisti iz lokalnih bistroa, krilnici, vjerovnici za sve i svašta, / čistokrvni tumači, svepatrijci, vjerodostojni vlasnici, dioničari, slobodoumni poslušnici, ideolozi ega, nazadnjok, retronjok i ini“). No u toj pjesmi, koja je inače u cijelosti i sadržajna i formalna parafraza Dragojevićeve pjesme Fusnota o uzlovima, odmah naglašava i osnovni kontrapunkt koji karakterizira njegov lirski subjekt („Ali što će njima nevoljnima stazica u mom nebeskom vrtu“).

Izd. Naklada Bošković, Split, 2023.

Zaljubljenici u materiju kleče
pred oltarima

Zapravo temeljni misaoni i poetski habitus toga subjekta čini svojevrsni dualizam koji nalikuje dualističkim koncepcijama u raznim religijama i filozofijama (hinduizam, budizam, kršćanstvo, gnosticizam, (neo)platonizam). S jedne je strane svijet utopljen u neprestanom reproduciranju svojega zla prouzročena u prvome redu ljudskom sebičnošću i usmjerenošću na najprizemnije stvari („Putnici drijemaju po aerodromima, autobusnim postajama / i metroima, zaljubljenici u materiju kleče pred oltarima. / Ukratko, kult zlatnog teleta zahtijeva isprane mozgove“). U tome se kontekstu i sama povijest, koja već eskalira do apokaliptičnih razmjera, uglavnom vidi kao zastrašujući pandemonij, a mnogi ljudi kao njegovi svjesni ili nesvjesni izvršitelji mogu biti samo prividni materijalni dobitnici, dok su u krajnjoj liniji zapravo njegove žrtve. S druge strane, tu je svojevrsni duhovni nadsvijet, a čovjek je u svakome trenutku sposoban za proboj u njega s pomoću svoje duhovne dimenzije. Ona se, kako to neprestance uprizoruje Klarićev subjekt, najviše očituje u raznim oblicima kontemplativnosti – filozofskoj, pjesničkoj, općereligijskoj, opažalačkoj, empatijskoj, intuitivnoj. To je, dakle, svojevrsna (neo)platonistička pa i kršćanska vita iluminativa u kojoj se duh samosvjesno budi te se oslobađa raznih svojih tamnica kako bi se – često i u samo jednom lucidnom trenutku – stopio sa svijetom nadzemaljske svjetlosti kojeg je fizička svjetlost tek odsjev („Svetačka opijenost. Dolazi vita iluminativa. To je svečanost. / Početak budnosti... Na prozor dolazi mlaz polarnobijele svjetlosti. / Spajaju se prošlost i budućnost, svjesno i nesvjesno, / stvarno i nestvarno“).

Klarićeva zbirka pjesama puna je izravnijih ili neizravnijih uputa da je za dosezanje duhovnoga, nadzemaljskog, „apstraktnog“, kako to pjesnik često formulira, nužno osloboditi se i vlastitoga ega („Svaka želja koju sam napustio oslobađa novu dušu”). Nužno je čak i na neki način „nestati“, odnosno izaći onkraj granica čvrstih oblika i mentalnih obrazaca kako bi se svojevrsnom zenovskom intuicijom iskusila radost ispunjenosti kao posvemašnja neodređenost pa čak i neimenovanost („Ako je to tako, moja radost samo će rasti. Ni prolaznici. Ni slučajni glasovi. Ni apstraktna stvarnost više mi ne trebaju. Nalazim se u središtu jedne duboke neimenovanosti. Stišćem ruke, i nestajem“). Time se, dapače, postiže i sklad s čitavim kozmosom koji zapravo i živi u ritmu, podrhtava u magnitudama spomenute više stvarnosti. Ona je tako – maximus in minimis – subjektu dohvatljiva u najmanjim pojedinostima prirode, koja svagda čuva otiske Božjeg stvaranja i na neki način naviješta višnju ljepotu („Bože, koliko je skrovite ljepote u tvojim / sićušnim zrcalima. U zelenomodroj vodi, / ježinac blista, otresa svoje prošlosti, / kao da nam želi reći kako je naš zaborav / dublji od naših misli“). Spomenuti zaborav zapravo je preduvjet za odvrgnuće od materijalizma i zle povijesti te izlazak iz mentalnih krugova. Njima Klarić – kao što se i Dragojević apostrofom često obraća apstraktnim pojmovima – personificira sapetosti koje duhu priječe ulazak u prostor „plaveti“ i „glazbe“, u prostor u čijoj se punini gubi razlika subjekta i objekta („Tu ćete umrijeti, krugovi, vi tvrdi i neprobojni, a glazba će reći, teci, tecimo, ja tečem“).

Poetizirani mikroeseji

U svoj toj apsolutizaciji vremena i prostora, njihovu sinkronicitetu i pretapanjima koja iz trenutka uvode u vječnost, Klarićev subjekt često poseže i za erudicijskim preslojavanjima kulturnih slojeva, misaonih sustava te istaknutih filozofa i umjetnika u kojima prepoznaje te proboje vidljivoga svijeta, često obilježena ostacima artefakata iz starih grčkih i rimskih vremena, u onaj duhovni. Zato u njegovim tekstovima, od kojih se neki samo uvjetno mogu nazvati (lirskim) pjesmama, prevladava određena diskurzivnost, filozofsko-poetska procesualnost kojom se u mnoštvu kulturnih fenomena, zapaženih situacija i prirodnih pojedinosti subjekt probija do ranije spomenute koncepcije svijeta u kojoj „nema povijesti, postoji samo plavetna glazba u kojoj je sačuvana rezbarija naše duše“ i u kojoj se, u vlastitu poništenju, nalazi put prema punini („nemoj da me bude, nemoj da me je ikada i bilo, / tako smo bliže Suncu“). Klarićev subjekt stoga je izrazito intelektualan, kontemplativan, erudicijski, promatralački, lirski ponesen do granica svjetlosne i vatrene euforije, nadahnut osebujnim misticizmom svjetla i ljubavi („sljedbenik religije ljubavi, sasvim drugačije od svih ostalih”). Taj subjekt ipak ima dodira s mnogim misliocima pa i pjesnicima, ali ni sa jednim od njih posve se ne poklapa.

Usprkos svojem spoznajnom uzgonu, on zna biti i izrazito konkretan, referentan, evokativan i perceptivan. Tako u obrazloženju nagrade Tin Ujević Krešimir Bagić ističe da se u Klarićevoj poeziji pojavljuju „reference na politiku i ratove, na intelektualnu sferu i sport; Klarićevi skokovi u prošlost pozivaju na dijalog s ličnostima poput Arhimeda, Sokrata ili Herodota, a njegov nam se lirski protagonist nerijetko obraća iz hramova antičke Grčke i Rima, iz katedrala ili mitskih zdanja Šibenika i Moskve, s ruševina Marijupolja itd. O istančanosti percepcije i lirskoj senzibilnosti tog protagonista možda najbolje svjedoče sugestivne minijature, npr. o naranči, snijegu u Livornu, ježincu u plitkoj vodi, zimskom ogrtaču, plavoj ruži ili pak o skupljaču školjki koji umire od raka.“

U jednom dijelu pjesama Klarić se pak uvelike oslanja na tematizaciju osnovnih Empedoklovih prirodnih elemenata: vode, zemlje, zraka i vatre, ujedno motiva stalne i visoke simbolike tijekom cijele povijesti zapadne (i ne samo zapadne) civilizacije. Zajedno s drugim, uglavnom naturalnim, kozmičkim i apstraktnim motivima (zvijezde, kamen, mahovina, planina, jezero, leptir, ptica, svjetlost) kojima se često apostrofički obraća kao živim sugovornicima, spomenuti osnovni elementi i njihove gotovo alkemijske mentalne permutacije Klariću služe da iz poznatih riječi dobije sasvim neočekivane značenjske kombinacije. Cijeli je to misaono-slikovni svijet koji neprestance iznenađuje, dovodi subjekt i njegove objekte u neočekivane, deautomatizirane pa čak i iracionalne situacije te, kao Dragojevićeva poezija, izmiče mentalnim stereotipima, koje često preokreće naglavce („Dakle, ludost se ne može ničim ograničiti, ni prostorom, ni vremenom, ni jednom znanstvenom ni izvanznanstvenom kategorijom, ludost se ne može ograničiti ni ludošću. Je li to dobro? Ha, ludo je to pitanje, ludo, pa neka iz njega cvatu ruže“).

Baš o spomenutom oscilirajućem odnosu prema vlastitom jastvu, odnosno subjektu iskaza, kao onom koji se, paradoksalno, kroz sebe želi osloboditi sama sebe radi dosezanja višnje zbilje, ovisi i to hoće li u nekoj Klarićevoj pjesmi, mikroeseju ili čak pjesničkoj glosi (kako kaže Bagić) prevladati osobniji ili neosobniji iskaz. Ovisi i to hoće li subjekt potencirati vlastitu mentalnu preobrazbu ili će, naoko distanciranije i smirenije, dati prednost spekulativnoj kontemplaciji. Ipak, filozofičnost, esejističnost, poslovičnost, sugestivna figurativnost, poetičnost do razmjera paradoksa ili čak oksimorona obilježja su većine Klarićevih tekstova. Stoga se njegovi najčešće odulji stihovi gotovo prirodno pretapaju u retke pjesama u prozi, a one pak – u čvršćim refleksivnim nizovima – u mikroeseje.

Pri kraju knjige Klarić donekle prevladava ili, bolje rečeno, nadopunjuje svoj spomenuti dualizam pa se amblematičnim, na kraju krajeva i naslovnim pojmom magnituda služi kao provodnim motivom za živodajno titranje, vibriranje čitavog kozmosa, za neprestani ulazak božanske sile, „višnje glazbe“ u opstojnost svake i najmanje vidljive stvari. Tako cijeli svemir na neki način biva oduhovljen, duh neprestance utjelovljen, a cijeli taj proces događa se u ritmu magnituda koje sav svijet preplavljuju prvobitnim jedinstvom („Sve se vratilo u svoj / izvor titranja, sve je jedno, a opet / sve je različito... Slušaj, još samo / nekoliko akorda i svjetlost će uzletjeti, / još samo nekoliko akorda i svjetlost / će ući u sve stvoreno i neće prestati“).

Sve u svemu, Ivan Klarić napisao je svoju intelektualno i poetski najprodorniju knjigu. Time, kao i posve zasluženom nagradom Tin Ujević, napokon je zaslužio da se od pjesnika i prozaika slabo poznata ne samo širem čitateljstvu nego i onomu intenzivno usmjerenu na pjesništvo, prometne u nezaobilaznu referentnu točku domaćega pjesničkog aktualiteta, uz uvjet, dakako, da se čitatelj odvaži razgrnuti pomodne pjesničke zastore, koji su na našoj pjesničkoj sceni često razvučeni i iz nekih izvanknjiževnih razloga.